Teško je ukratko navesti detalje o 46 godina života nekog pojedinca, a pogotovo o klubu kroz koji je prošlo nekoliko stotina ljudi. Stoga ćemo u kratkim crtama navesti nekoliko ključnih podataka o povijesti našeg Kluba. Nikome posebno nećemo zahvaljivati jer bi mogli ponekoga i zaboraviti, a to ne bi bilo u redu. Ipak, nadamo se da će se u svakoj aktivnosti prepoznati njezini učesnici.

Unaprijed se zahvaljujemo svima koji su ikada i na bilo koji način učestvovali u radu Kluba, pomogli provođenju aktivnosti ili bili samo simpatizeri, jer nam je drago da smo bili i ostali prepoznatljivi u gradu i državi kao aktivni i vrijedni članovi zajednice.

Tijekom 1970. godine, brodski zaljubljenici u ronjenje, Stojan Đurđević i Zvonimir Čop stupili su u kontakt s Narodnom tehnikom Hrvatske u Zagrebu i saznali da postoji sekcija za podvodne aktivnosti. Da bi se učlanili, morali su biti članovi nekog kluba, a do tada su klubovi postojali samo u Puli, Rijeci i Splitu. Stoga 20. 02. 1970. uz pomoć Općinskog vijeća Narodne tehnike i tadašnjeg poduzeća “Slavonski partizan“ koje je proizvodilo čelične boce za tehničke plinove i ventile, osnivaju Klub za podvodne  aktivnosti: KPA “Slavonski partizan“, koji je postao prvi ronilački klub na kontinentu u tadašnjoj državi.

Prva značajnija sredstva ostvarena su na vađenju potopljenog pontonskog mosta dužine 84 m kod Slavonskog Kobaša, a ostvarenim sredstvima klub financira odlazak prve generacije budućih brodskih ronilaca u Centar za podvodne aktivnosti “Pula” na obuku te nabavku opreme.

Broj novoosnovanih klubova se brzo povećavao, a neke od njih i naš Klub pomaže osnovati. U tim uvjetima pojavila se potreba za osnivanjem krovne udruge ronilaca, Ronilačkog saveza, u kojem smo kao osnivači bili vrlo aktivni, te smo s našim prvim predsjednikom, Zlatkom Rugle, bili članovi Glavnog odbora i raznih komisija.

Reorganizacijom poduzeća Đuro Đaković, osniva se “Tvornica aparata i uređaja“, te Zvonimir i Stojan prelaze u tu tvornicu. Radili su na radnim mjestima ispitnih ronilaca, konstruktora, ispitivanju tržišta i u komercijali. U suradnji s Brodarskim institutom u Zagrebu i Institutom pomorske medicine iz Splita, tvorci su prvog industrijski proizvedenog ronilačkog aparata u tadašnjoj Jugoslaviji.

Za potrebe daljnjeg usavršavanja i razvoja, otišli su u poznati međunarodni centar za obuku ronilaca Bandola u Francuskoj, gdje su specijalizirali profesionalno ronjenje, različite podvodne radove i upoznali vrhunsku opremu za ronjenje.

Broj članova kluba je rastao, i od 1976. klub je učestvovao u raznim natjecanjima, a velik dio njih i samostalno organizirao, bazirajući se na najzahtjevnijem obliku natjecanja, podvodnoj orijentaciji. Državna i regionalna prvenstva organizirana su na jezeru Petnja.

Do 1978. godine Klub je djelovao u prostorijama Narodne tehnike, nakon čega dobiva na korištenje riječni šlep, stacioniran na dijelu savske obale gdje je danas malo gradsko kupalište, a koji postaje sjedište Kluba. U to vrijeme u Slavonskom Brodu djeluje puno “vodenih” klubova, te naš Klub usko surađuje s Kajak kanu klubom, Nautičkim klubom…

Dvije godine za redom, Klub je organizirao stažno ronjenje na prostoru Nacionalnog parka Kornati iznajmljenim brodom koji je kretao iz Vodica, te se 14 dana plovilo i ronilo na prostoru Kornata.

Izgradnjom Rekreacijskog centra “Migalovci“, Klub dobiva na korištenje vrlo kvalitetne prostorije u sklopu bazenskog kompleksa, te povećava aktivnosti treninga, broj ronilaca i suradnju s drugim klubovima. Usku suradnju Klub provodi sa Sekcijom ronilaca iz “Rafinerije Bosanski Brod“.

Zbog velikog broja ronilaca, Klub tih godina organizira stažna ronjenja u mjestu Žuljana na poluotoku Pelješcu u obliku ronilačkog kampa, te se roni na dijelovima obale oko samog mjesta i prema otoku Mljetu. Tom prigodom otkriven je potopljeni Njemački torpedni brod S-57, a nalaz je prijavljen Arheološkom muzeju u Dubrovniku.

Narednih godina, Klub aktivno djeluje na prostoru čitave Republike Hrvatske, organizira tečajeve u BiH, te u Crnoj Gori, a stažna ronjenja provodi u Crnoj Gori, na otoku Murteru…

U to vrijeme Klub je učestvovao u pet arheoloških akcija u organizaciji Arheološkog zavoda, gdje su usvojena znanja iz područja podvodne arheologije.

Početkom Domovinskog rata, KPA ĐĐ bio je jedina organizirana institucija u RH čiji su svi tadašnji članovi postali pripadnici vojnih i policijskih postrojbi – Bojne “Zrinski-Frankopan“, izviđačkih postrojbi, Riječne satnije “Sava“…

Nakon rata, početkom 1996. godine, Klub se revitalizirao i na Skupštini dobio današnje ime “KPA Marsonia“. Kako je kompleks Migalovci privatiziran, Klub ostaje bez prostorija, oprema je uništena u ratu, pa se članovi vraćaju “korijenima” u Zajednicu tehničke kulture.

Postupno, koliko su sredstva dopuštala, nabavlja se oprema (po novim ronilačkim standardima), obučavaju se novi instruktori, ronioci i provode se tečajevi za ronilačke specijalnosti.

Razumijevanjem gradskih vlasti i velikim angažmanom članova Kluba, 2003. godine dobivamo na korištenje prostorije u sklopu Mjesnog doma J. J. Strossmayer, koje se uređuju i postaju stalna adresa Kluba.

Organizira se stažno ronjenje u Pakoštanima, gdje se formira i ronilački kamp koji je funkcionirao do 2012. godine i kroz koji je prošlo oko 200 ronilaca.

Klub organizira brojne ekološke akcije, gostuje na raznim natjecanjima i akcijama diljem Hrvatske, te je osvajač zavidnog broja medalja (podvodna orijentacija, plivanje perajama na velike udaljenosti, podvodni hokej, triatlon…).

Drago nam je reći da je usprkos svim teškoćama kroz sve ove godine Klub opstao i bio prepoznatljiv dio sportske i tehničke kulture grada, da je bio mjesto druženja, upoznavanja, obuke i razvoja ronilačkih aktivnosti, te predvodnik u razvoju ronilaštva u ovom dijelu Hrvatske ali i susjednih zemalja.